Edeb je kao jezički termin nastao od riječi edeb čije značenje ukazuje na okupljanje ljudi radi zajedničkog obreda, i to se naziva sofra, gozba. Na to ukazuju i riječi Ibn Mes'uda, radijallahu anhu: “Ovaj Kur'an je Allahova sofra, pa podučire se s Njegove sofre.” Ove riječi se mogu protumačiti kao: “Okupite se oko Allahove Knjige i naučite iz nje, jer ona objedinjuje svaki edeb.
“Stručno značenje edeba je objedinjavanje pozitivnih osobina kod čovjeka. Istaknuti učenjak, Ibn Kajjim, kaže: “Edeb čovjeka je preduslov i pokazatelj njegove sreće i uspjeha, a manjak edeba je pokazatelj njegove nesreće i propasti.” Te se riječi odnose i na dunjaluk i na Ahiret. Pa neće zadobit dunjalučka i ahiretska dobra ničim kao edebom, niti će mu se uskratiti njihova dobra ni zbog čega kao zbog nedostatka edeba.
Ibn Ata kaže: “Edeb je stajanje (ograničavanje) sa pozitivnim.” Neko je upitao: “A šta to znaci?” On je rekao: ”Da sa Njim budeš u edebu i javno i tajno.”
Herevi je rekao: “Edeb je čuvanje granice između pretjerivanja i nemara kroz spoznaju pogubnost prelaženja granice.”Ibn Kajjim kaže: “Edeb je čitava vjera.
Pokrivanje sramotnih dijelova tijela je edeb, abdest i kupanje poslije džunupluka je edeb, čišćenje fizičke nečistoće pred stajanje pred Allahom takoder predstavlja jedan vid edeba. Zbog toga su smatrali dobrim da se čovjek uljepša za svoj namaz i stajanje pred svojim Gospodarom.” Još je rekao: “Suština edeba je lijep moral i poštivanje normativa.”
Abdullah b. Mubarek je rekao: “Onaj ko edebu ne pridaje potrebnu pažnju, bit će kažnjen uskraćivanjem sunneta. A onaj ko ne pridaje pažnju sunnetima, bit će kažnjen uskraćivanjem farza.
Pod edebom se podrazumijeva uzimanje i primjena svih pozitivnih moralnih osobina i svojstava i time se naziva edeb jer poziva pozitivnim i pohvalnim stvarima i riječju i djelom.
Nauka o edebu je nauka ispravljanja jezika i jezičkih grešaka, pravilne upotrebe izraza, uljepšavanja načina govora i njegovo čuvanje od grešaka i nedostataka, a to je ogranak općeg edeba.







